Donosimo intervju s jednim od najboljih studenata prve generacije diplomanata Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, izv. prof. dr. sc. Ivicom Brizićem, koji je s nama podijelio svoja studentska iskustva, uspomene na studij i profesionalni put nakon fakulteta.
- Možete li nam se za početak predstaviti i opisati svoj profesionalni put od samog upisa do završetka Medicinskog fakulteta u Mostaru? Kako i zašto ste se odlučili za studij medicine i to baš u Mostaru?
Nakon završetka srednje škole za zdravstvene laboratorijske tehničare u Zagrebu činilo mi se prirodnim nastaviti u tom smjeru. Pokušao sam upisati Farmaceutsko-biokemijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, smjer medicinska biokemija, ali bez uspjeha. Kad je otvoren Medicinski fakultet u Mostaru, prijavio sam se na prijemni ispit i upisao studij. Drago mi je što je tako ispalo. Ponekad drugi izbor bude bolji od prvoga. S obzirom na to da sam između srednje škole i fakulteta napravio pauzu od tri godine, studij sam shvatio ozbiljno i završio ga u roku bez većih problema. Tijekom studija bilo je jako lijepo. Živio sam u studentskom domu, vladala je radna atmosfera, dovoljno vremena provodilo se u učionici, a s druge strane ostajalo je dovoljno vremena i za druge aktivnosti.
- Studij ste završili kao jedan od najboljih studenta prve generacije diplomanata Medicinskog fakulteta u Mostaru. Koje iskustvo ili razdoblje tijekom studija smatrate najvažnijim u oblikovanju Vašeg profesionalnog i osobnog razvoja kao liječnika?
Ne mogu izdvojiti neko posebno iskustvo ili razdoblje studija koje me oblikovalo. Svaki dan tijekom studija, svaki predmet, profesor i asistent vjerojatno su utjecali na mene. Mislim da su nam u to vrijeme nastavnici bili puno veći uzori, možda čak i idoli u nekim stvarima. Najviše su me se dojmili nastavnici koji su se iskreno trudili prenijeti znanje, ali su ga i tražili na ispitima.
- Nakon studija započeli ste rad u Općoj bolnici Jajce. Kako pamtite prve godine rada u medicini i koji su bili najveći izazovi s kojima ste se tada susreli? Kako ste ih svladali i koja Vam je misao vodilja bila u neznanju, neprilikama ili stresnim situacijama? Što Vas je motiviralo za povratak u Mostar?
Nakon studija vratio sam se u Jajce i započeo pripravnički staž. U manjim sredinama pripravnički staž nije samo pasivno promatranje. Vrlo brzo počnete samostalno raditi, najčešće zbog nedostatka kadra. Puno brže učite kada ste sami i pod pritiskom. U početku učite od starijih kolega i radite isto što i oni, a kada se opustite i oslobodite početničkog stresa i nesigurnosti, počinjete se sve više oslanjati na znanje stečeno tijekom studija.
Moj dolazak u Mostar nije bio planiran, ali vođeni su razgovori dekana prof. Filipa Čule s nekoliko studenata prve generacije te nam je ponuđena mogućnost odlaska na doktorski studij u Republiku Hrvatsku. Nažalost, većina onih kojima je ponuda upućena nije je prihvatila, nego su radije ostali raditi u SKB-u Mostar.
Ja sam otišao raditi u Jajce i planirao ondje ostati, ali sam zbog nekih drugih okolnosti prihvatio ponudu prof. Mladena Bobana da dođem na Medicinski fakultet u Splitu. Otišao sam na Katedru za farmakologiju, radio kao znanstveni novak četiri do pet godina, završio doktorski studij, stekao doktorat iz područja farmakologije i započeo specijalizaciju.
- Vi ste odlučno izabrali i završili specijalizaciju iz kliničke farmakologije i toksikologije, kao i specijalizaciju iz interne medicine i kardiologije. Što je utjecalo na Vaš odabir i kako to da ste se odlučili za dvije specijalizacije?
Možda tako izgleda, ali zapravo nisam ništa odlučno izabrao. Dogovor između fakulteta, bolnice i mene bio je da nakon doktorata dobijem specijalizaciju iz srodnog područja, a meni je najlogičnija bila specijalizacija iz kliničke farmakologije s toksikologijom.
Tijekom specijalizacije i nakon nje shvatio sam da nisam do kraja zadovoljan niti dovoljno iskorišten samo s tom specijalizacijom. Specijalizacije iz kliničke farmakologije često su vezane uz pojedine odjele, poput pedijatrije, psihijatrije, infektologije ili interne medicine. Budući da je kod nas Odjel kliničke farmakologije bio pri Klinici za unutarnje bolesti, zatražio sam subspecijalizaciju iz interne medicine, što mi je i odobreno. Zahvaljujem na tome upravi Klinike i SKB-a Mostar.
Nakon toga otvorio se Odjel invazivne kardiologije i bio je potreban kadar. Budući da se radi izravno u zoni zračenja, nije bilo zainteresiranih, a meni to nije smetalo niti sam previše razmišljao o tome. Naravno, sve je to trajalo dugo i nije bilo lako. Nikada to ne bih ponovno prolazio, ali danas sam zadovoljan što sam prošao sve te faze.
Farmakologija je dobar temelj za bilo koju subspecijalizaciju, a rad u invazivnoj kardiologiji konkretan je i upravo zato ga volim. Ne treba previše planirati niti se vezati uz određena područja medicine jer se čovjek može razočarati ako ne uspije dobiti što želi. Treba osluškivati okolnosti i iskoristiti pravi trenutak na najbolji mogući način.
Nakon fakulteta svi imaju određene želje koje često nisu realne ni ostvarive. S druge strane, postoje potrebe zdravstvenih ustanova kojima se treba prilagoditi.
- Jeste li ikada razmišljali o odlasku na rad u inozemstvu, ako jeste zašto, a ako niste zašto ne 😊?
Sa 14 godina otišao sam od kuće na srednjoškolsko obrazovanje u Zagreb. Živio sam u đačkim i studentskim domovima, poslije u podstanarskim stanovima, a tek s 34 godine trajno sam se skrasio u Mostaru. Ne pada mi više na pamet odlaziti bilo kamo drugo, osim možda u Jajce.
Mostar mi je nekako po mjeri, i profesionalno i privatno. Mislim da SKB Mostar i Sveučilište u Mostaru nude dovoljno onima koji imaju realne i zdrave ambicije. Svi koji imaju želju, kapacitet i ambiciju mogu se ostvariti u ove dvije važne i usko povezane institucije.
- Što biste savjetovali studentima medicine koji su neodlučni oko izbora specijalizacije? Na što bi, prema Vašem mišljenju, trebali obratiti posebnu pažnju? Što mislite u čemu bi se bilo najbolje okušati prije upuštanja u odabir specijalizacije?
Najvažnije je ostati u struci. Šteta je nakon toliko godina učenja, odricanja i uloženih sredstava otići u nekom drugom smjeru. Izuzetno je važno i korisno neko vrijeme raditi u hitnoj pomoći i općoj praksi. Upravo ondje najbolje ćete razumjeti svoje želje, ali i mogućnosti. Nerijetko se pogrešno procijenimo ili, bolje rečeno, precijenimo. S druge strane, treba uzeti u obzir da vrlo rijetki mogu dobiti baš ono što žele. Vjerujem da većina može biti zadovoljna drugim ili trećim izborom.
- Danas djelujete kao redovni profesor na Medicinskom fakultetu u Mostaru i dekan ste Farmaceutskog fakulteta. Kako biste opisali svoje iskustvo rada u akademskoj zajednici i što Vas najviše motivira u radu sa studentima? Je li Vas neki pozitivan primjer ili možda čak negativan tijekom Vaših studentskih dana potaknuo da uplovite u vode akademske zajednice i postanete profesor?
Nastava je vrlo zahtjevan posao. Zahtijeva puno truda, pripreme, trajnog učenja, ali i strpljenja u radu sa studentima. Najviše me motiviraju dobri studenti. Kada na ispitu vidite da je student puno naučio, zaboravite na sve probleme koji su postojali tijekom nastave. Oni drugi uzrokuju stres nastavnicima, upravi fakulteta, svojim roditeljima, a ponekad i sebi samima. Žao mi je što se studenti tijekom studija ne prate sustavnije te što se na temelju njihovih karakteristika ne usmjeravaju prema određenim radnim mjestima i specijalizacijama. Nažalost, nakon diplome svi misle da su jednaki, da sve znaju i da vrijede isto, a dobro znamo da nije tako. Većina zaboravi kakvi su studenti bili, koliko su učili, jesu li redovito pohađali nastavu i vježbe. Sve je to važno uočiti tijekom studija jer će se tako ponašati i sutra na radnom mjestu. Oni koji su kasnili, bili neredoviti, neodgovorni ili lijeni, vrlo vjerojatno će takvi ostati i u profesionalnom životu.
- Postoji li neka generacija studenata ili trenutak u Vašoj profesorskoj karijeri koji Vam je posebno ostao u sjećanju? Koji Vam je omiljeni, a koji manje omiljeni segment profesorske karijere?
Teško mi je izdvojiti neku generaciju koja je bila posebno drugačija, ali u svakoj generaciji postoje studenti koji vam ostanu u trajnom sjećanju. Drago mi je kada ih kasnije susrećem na poslu ili kada s njima radim kao s ravnopravnim kolegama.
Najviše mi smeta to što se nastava često ne održava prema planiranoj satnici i rasporedu. Neprestano se rade određene redukcije, što, nažalost, odgovara i studentima i nastavnicima, ali dugoročno nije dobro. Također, smeta mi kada na pojedinim predmetima svi studenti dobivaju odlične ocjene, iako dobro znamo da nismo svi za pet. Tako obezvrijedimo trud i demotiviramo one najbolje studente. Nažalost, slična je situacija i u osnovnom i srednjem obrazovanju, odnosno u cijelom obrazovnom sustavu. Zbog pogrešnog sustava vrednovanja stječemo pogrešan dojam o sebi i drugima, a drugi o nama.
- Koje su, prema Vašem mišljenju, najveće prednosti studija medicine u Mostaru u vrijeme kada ste Vi bili student, a koje su danas iz Vaše perspektive s druge strane učionice?
Studiranje medicine u Mostaru ima mnogo prednosti. Turnusna nastava velika je prednost, osobito za studente koji redovito uče tijekom nastave. Također, sve se nalazi na jednom mjestu pa za nekoliko minuta možete prijeći iz učionice na klinički odjel. Na drugim medicinskim fakultetima studenti često gube vrijeme putujući s jedne lokacije na drugu.
Ja sam pripadao prvoj generaciji studenata medicine u Mostaru. Nastavnici i asistenti tada su nam posvećivali mnogo više pažnje nego danas. Znali su čak pozivati pacijente s rijetkim bolestima od kuće kako bismo ih mogli vidjeti i pregledati. Danas je nastava postala rutina, s puno manje emocija i osobnog pristupa.
- U kojim segmentima smatrate da se medicinsko obrazovanje danas može dodatno unaprijediti?
Mislim da su znanje i literatura danas postali toliko opsežni i da je najveći uspjeh naučiti prepoznati ono što je važno, često i praktično. Ponekad imam dojam da na fakultetu studente pripremamo za znanstvenike, a ne liječnike. Vrlo je važno studente naučiti prepoznati bitne informacije kako se ne bi izgubili u mnoštvu često nepotrebnih podataka. Potrebno je unaprijediti praktičnu nastavu, uvoditi problemske seminare i bolje integrirati znanje iz različitih područja medicine. U tome današnja tehnologija i umjetna inteligencija mogu biti od velike pomoći.
- Kako gledate na razvoj medicinskog obrazovanja i zdravstvenog sustava u Bosni i Hercegovini i regiji u posljednjih 10 do 15 godina?
Naravno da uvijek može bolje, ali mislim da su medicinsko obrazovanje i zdravstveni sustav među segmentima našeg društva koji najbolje prate svjetski razvoj i trendove. Smatram da kriteriji na fakultetima trebaju biti još viši i zahtjevniji. Studenti mogu naučiti puno ako se to od njih traži. Međutim, nerijetko nastavnici ne postavljaju visoke zahtjeve, a studenti to prepoznaju pa neke predmete uopće ne uče ozbiljno. Što se zdravstvenog sustava tiče, mislim da naši pacijenti često nisu ni svjesni razine kvalitete i dostupnosti zdravstvene skrbi koju imaju, osobito kada uzmemo u obzir koliko su ulaganja u zdravstveni, znanstveni i obrazovni sustav zapravo mala.
- Tijekom karijere prošli ste kroz više uloga – od studenta, liječnika u praksi, znanstvenika pa do profesora i dekana. Kako ta različita iskustva oblikuju Vaš pogled na medicinsko obrazovanje? Koje osobine i vještine smatrate ključnima za uspjeh i dugoročnu karijeru u medicini?
Morate voljeti ono što radite, biti odgovorni i spremni puno raditi. Naravno, zbog toga neke druge stvari u životu ponekad moraju trpjeti.
Biti dekan Farmaceutskog fakulteta u Mostaru nije osobito zahvalna funkcija. Imamo oko 300 studenata, nemamo vlastiti prostor, a podrška Sveučilišta, društva i politike izostaje već petnaest godina. Svakodnevno nekoga nešto tražimo i molimo pa se ponekad osjećam više kao prosjak nego kao dekan. Ipak, imamo vrijedne i izvrsne, ali i strpljive studente zbog kojih se isplati truditi i čekati da netko odgovoran i na poziciji prepozna naše potrebe.
13. Ovaj razgovor vodimo u okviru pokretanja Alumni projekta Medicinskog fakulteta u Mostaru, čiji je cilj povezivanje bivših studenata. Koliko je, po Vašem mišljenju, važno održavati veze između Fakulteta i njegovih alumnija?
Najbolje, najzrelije i najčvršće veze s ljudima stvaraju se upravo tijekom studija. Većina kolega s kojima ste studirali danas radi u različitim segmentima zdravstvenog sustava i možete ih nazvati bez ustručavanja kada god vam je potrebna pomoć ili savjet. Na taj način možete pomoći sebi, drugim ljudima, svojoj ustanovi i društvu u cjelini. Mislim da to dovoljno govori o važnosti održavanja kontakata među kolegama koji su studirali na istom fakultetu.
14. Na koji način Alumni zajednica može doprinijeti razvoju fakulteta, zdravstvenog sustava i odnosima među studentima/liječnicima u cjelini?
Već sam ranije naglasio važnost dobre komunikacije među bivšim studentima našega fakulteta. Liječnik se tijekom cijele karijere mora trajno usavršavati te pratiti nova znanja i vještine. Zbog toga je često potrebno otići u druge, razvijenije institucije.
Naravno, to je mnogo lakše ostvariti ako u toj ustanovi imate kolegu koji je završio isti fakultet. Također, često je potrebno pacijenta uputiti u ustanovu višeg ranga, a i to je jednostavnije kada ondje imate poznatu osobu. Ovo su samo neki od primjera važnosti Alumni zajednice, a koristi su brojne. za liječnike, pacijente, institucije i društvo općenito.
15. Za kraj, kako zamišljate budućnost Medicinskog fakulteta u Mostaru i njegovu ulogu u obrazovanju novih generacija liječnika?
Dobro se sjećam osnivanja i početaka Medicinskog fakulteta u Mostaru. Tada je, s jedne strane, postojala određena doza skepticizma prema tom fakultetu, a s druge strane puno entuzijazma i vjere u ono što se tek počinjalo graditi, ponajprije među osnivačima. Danas, nakon 29 godina od osnutka, svima je jasno da zdravstveni sustav ne bi bio na ovoj razini bez Medicinskog fakulteta. Vjerujem da će on u budućnosti biti temeljni i nosivi stup zdravstvenog sustava na ovim prostorima. Ako se osvrnemo unatrag, vidi se da je sve vrijedno građeno strpljenjem, radom i upornošću, a upravo to je i poruka novim generacijama, rezultati i uspjeh se ne stvaraju preko noći, nego kroz trud, znanje i predanost.
