Alumni serijal započinjemo s jednim upečatljivim gostom na čije odgovore nećete ostati ravnodušni. U prvom izdanju serijala donosimo razgovor s mr. sc. Božom Petrovom, dr. med., specijalistom psihijatrije, koji kroz vlastito iskustvo te na autentičan način odgovara na pitanja o svojim studentskim danima, profesionalnom razvoju i odgovornosti koju nosi javni i stručni rad. Kroz intervju se dotiče izbora koji oblikuju karijeru, odnosa prema znanju i studentima, ali i kako ostati dosljedan u različitim ulogama koje pojedinac tijekom života preuzima.
- Možete li nam se za početak predstaviti i opisati svoj profesionalni put od samog upisa do završetka Medicinskog fakulteta u Mostaru? Kako i zašto ste se odlučili za studij medicine i to u Mostaru?
Čini mi se da će ovo biti još jedan neobičan intervju (smijeh). Umjesto uobičajenih, socijalno poželjnih, ali istovremeno generičkih i dosadnih odgovora dat ću ono što jest. Nisam se odlučio za medicinu jer sam to žarko htio, nego zato što nisam znao što bih htio. S obzirom da je medicina trajala šest godina, procijenio sam da ću vjerojatno s 24 godine imati odgovor na to pitanje. Tom je izboru pogodovalo i to što među predmetima nije bilo matematike (smijeh). Nisam se odlučio za Mostar jer sam maštao o njemu, nego zato što su na drugom roku tu bile najveće šanse za upad (s obzirom na broj slobodnih mjesta). Čvrsto vjerujem kako nas dragi Bog uvijek vodi, čak i kad mi nismo svjesni, pod pretpostavkom da želimo dobro. Tako sam i ne htijući završio fakultet koji mi je najviše odgovarao karakteru, jer se u liječničkoj praksi donose jasne odluke i jasno mjere rezultati. Isto tako, nisam mogao studirati u boljem gradu, jer grad čine ljudi. Kada se pojavila prilika za prebacivanje u drugi grad, nisam se ni trenutka dvojio.
- Što smatrate najvažnijim iskustvom tijekom studija koje vas je oblikovalo kao liječnika?
Kvaliteta profesora svakako je igrala važnu ulogu, ali to što smo brojem studenata po godini više nalikovali na srednjoškolski razred, omogućilo je i da se između sebe više povežemo, i ostvarimo neposredniji kontakt s predavačima, asistentima. Klimu sam osjećao više poticajnom, više slobodnom u odnosu na doživljaj koji su imali moji prijatelji na nekim drugim fakultetima, gdje ste više bili broj. U takvom okružju češće ste bili izloženi donošenju odluka, poticajnom kritičkom promišljanju, umjesto suhoparnog slušanja. Meni to za razvoj i sazrijevanje jedne osobe u kvalitetnog liječnika znači više od bilo koje opreme, tehnologije ili brenda. Pacijenti ne vide diplome, prosjeke, ne znaju s kojom smo opremom učili. Oni osjete ili ne osjete rezultat. Onaj liječnik koji je povezivao gradiva i kritički promišljao, može i s manje tehnološki naprednim uređajima postaviti bolje dijagnozu i terapiju.
- Koji su bili najveći izazovi u prvim godinama Vašeg studiranja i kako ste ih prevladali?
Nisam ih imao. Jedini mentalni izazov u tim godinama mi je bio pokušati dokučiti kako Danijel Pravdić za 2 sata nauči ono za što meni treba 3,5-4 sata. To me frustriralo (smijeh). Sve ostalo je bilo očekivano: koliko uložiš, toliko dobiješ. Što si više sistematičan i posložen, to ti je lakše. S obzirom na moju OCD organizaciju ličnosti, u čemu je ležala moja komparativna prednost, meni studiranje medicine nije predstavljao velik izazov (smijeh). Uložio bih u prosjeku 4h dnevno učenja bez nedjelja i imao svako ljeto potpuno slobodno. Nije bilo baš napeto.
- Kako ste se odlučili za specijalizaciju iz psihijatrije? Što biste poručili studentima koji su neodlučni oko izbora?
To je jedna od rijetkih stvari koju sam baš želio. Nisam znao gotovo do samog kraja fakulteta što bih htio. Dotad sam mogao osjetiti svaku specijalizaciju i vidjeti koja mi leži, gdje se pronalazim. Vjerujem da je i moja pretpostavka u 18. godini da ću “s 24 biti pametniji”, imala smisla, da sam i s godinama sazrio. Zato bih svima rekao da se ne žure. Potpuno je normalno da ako možete više stvari raditi, ako vas iz tog razloga zanima više smjerova, da ćete biti neodlučni do kraja, da ćete vagati do samog kraja. Ja to vidim kao prednost. I meni se bilo teško odlučiti za specijalizaciju iako sam znao u tom trenutku što volim; posao na fakultetu i rad sa studentima. Da mi je netko mogao potpisati da će mi do moje mirovine šef biti prof. Filip Čulo, tada bih možda zanemario i svoju ljubav prema psihijatriji. Vaše odluke ovise i o okružju i ljudima u njemu. I nekad je važnije na poslu biti okružen ljudima koji te čine boljim i kvalitetnijim, od toga jesi li pogodio baš savršeno odgovarajući smjer za sebe.
- Kao netko tko dobro poznaje rad fakulteta kroz više uloga — studenta, predavača i alumnija — koje biste istaknuli najveće prednosti studija medicine u Vašem razdoblju?
Već sam odgovorio o ključnim komparativnim prednostima Mostara, a ono što mi je još bilo dobro jest da je Mostar bio prvi medicinski fakultet na području Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine s turnus nastavom. Svi su ostali krenuli nekoliko godina iza nas.
- U čemu mislite da bi se moglo napredovati u odnosu na vrijeme kada ste Vi studirali?
Zadržao bih kvalitetu poticajnog odnosa i rada sa studentima, a implementirao veće korištenje novih tehnologija poput naprednih sustava umjetne inteligencije (npr. LLM = Veliki jezični modeli) prilikom svladavanja novih znanja i vještina. Danas je cijena tehnologija manja i razlike su zbog toga manje stoga prema njima treba biti otvoren i znati ih iskoristiti za dobro.
Može li jedan takav model napisati prosječan rad? Može. Bez greški? Ako ga dobro “istrenirate”, da. Ali to je za mene prepovršna uporaba. Simulacije situacija i pritisak na kritičko i brzo promišljanje i donošenje odluka, tu vas rad s LLM-om može učiniti kvalitetnijim. Prepisivanje radova je vrtić (smijeh).
- S obzirom da ste Vi evidentirani kao prvi predsjednik Alumnija našeg fakulteta, možete li nam reći nešto više o samom početku i ideji iza pokretanja Alumni zajednice našeg fakulteta?
Mogu reći da sam htio pokrenuti inicijativu, jer sam povezivanje ljudi i razmjenu iskustva smatrao važnim. Naše bogatstvo su ljudi i to nas u odnosu na druge čini boljim. Zašto onda to ne učiniti još jačim? Nažalost, u tom prvom trenutku nije se stiglo dalje od inicijative, ali ako je ona incijativa pomogla da se taj projekt nastavi, sretan sam.
- Kako biste opisali svoje iskustvo kao predavač na fakultetu? Postoji li trenutak ili generacija koja vam je posebno ostala u sjećanju?
Iskustvo bih najjednostavnije opisao kao – radost. Meni je radost bila raditi sa studentima. Nikog ne bih izdvajao. Sve generacije su bile jednako dobre i posebne. Pele i Maradona su samo primjer milijun sličnih situacija. Sve što možete jest jednako ih poštivati u onom što su napravili.
- S obzirom na pozamašnu političku karijeru, kako ste se odlučili ući u svijet politike i koje su ključne lekcije koje ste iz psihijatrije prenijeli na svoj rad u politici? Uspijevate li danas raditi kao psihijatar?
Osim iskrene, autentične i jake želje da rodnom gradu pomognem, krenulo je kao svojevrsni izazov, jer je navodno bilo nemoguće poraziti tadašnjeg gradonačelnika. Kružile su se legende o njegovoj nepobjedivosti. Pa… i nije baš tako završilo (smijeh). Vjerujem da smo hrvatskoj politici donijeli dobro. Smatram da smo pokazali i da duopol nije nedodirljiv i da se možete baviti politikom, a ostati čestiti. A koliko ćemo još dugo kao narod lutati pustinjom dok ne shvatimo da se ne moramo zadovoljiti mrvicama s bogataševa stola, da trebamo tražiti i očekivati više? Pa vjerujem do trenutka dok se kao narod ne pokajemo za vlastite grijehe – za krađe, korupcije, masovne grobnice kroz povijest itd. To nije nešto što samo bacite iza ramena i ono nestane. To ima svoje posljedice. Kad priznamo vlastite pogreške, moći ćemo lakše i oprostiti drugima, biti slobodniji i biti u toj slobodi svjesniji da zaslužujemo više. Tad kad ljudi budu tražili više, svojim pritiskom će to i dobiti. Zašto biste inače nekom dali 100 eura, ako vidite da je on zadovoljan i s 10? Nažalost je tako. Naš mentalitet je stoljećima izgrađivan u duhu “Dobro je, živ sam.”, i istovremeno kupan u krvi, a ogrezao u kompromisima, jer nam je usađena laž da nismo vrijedni nečeg višeg. Nadam se da će nove generacije povesti tu promjenu u stavu, a to se već osjeti.
- Kako gledate na razvoj medicinskog obrazovanja i zdravstvenog sustava u Bosni i Hercegovini/ u Republici Hrvatskoj u posljednjih 10–15 godina?
Volio bih kad bih mogao reći da napredujemo. Imam osjećaj da se više oslanjamo na individue koji nas onda nose, nego na sustav. Sustav bi trebao kreirati sigurnost da ćemo imati okružje “osuđeno” na uspjeh.
- Koje vještine (osim stručnog znanja) smatrate ključnim za uspjeh u medicini?
Povezivanje usvojenog znanja, kritičko promišljanje, uslijed toga nesputanost u donošenju odluka. Za to je bitno dopustiti drugima da te ispravljaju kad je to potrebno, a ne doživljavati to kao osobni neuspjeh. Imati pored toga i šefa kojem je stalo da budeš bolji, čini znatnu razliku. Na to ne utječeš, ali je od iznimne koristi (smijeh). Imao sam tu sreću i kod Filipa Čule i Mire Klarića. Nismo mi ti koji smo sami zaslužni za ono što postignemo. U mnogočemu to bude posljedica interakcije s ljudima koji nas okružuju.
- Što biste poručili novim generacijama studenata i mladih liječnika koji tek ulaze u sustav — i kao budući stručnjaci i kao potencijalni društveni lideri?
Volio bih kad bi uvijek tražili i željeli više. Naravno, to podrazumijeva i osobnu odgovornost i rad, svjesnost da rezultat dolazi s odricanjem, otkidanjem od sebe. I u svemu tome ne zaboraviti da nismo mi ti koji kreiramo u potpunosti situacije niti ih kontroliramo, već samo možemo dati najbolje od sebe. Ako budemo svjesni svega toga znat ćemo se sjetiti i zahvaliti Njemu na svemu i biti radosni i slobodni. Iz te slobode možemo očekivati više. Kad kažem “na svemu” mislim i na ono sto doživljavamo kao ružno. Jer samo taj izlazak iz zone komfora jamči rast u kvaliteti. Zato su takve situacije dar, a ne teret.
